Drama Queen *
03.03.2009., utorak
|
07. travanj 29. studeni 11. kolovoz 24. prosinac Nema smisla dalje nabrajati, bili su to samo dani, za koje se ne sjećam ni da su postojali, to su samo brojevi, ni ne trudim se pamtiti ih... 18. veljače Još jedan naizgled običan dan, ni malo različit od ostalih, ali ipak..bio je to dan kada je dio mene prestao postojati, moj dan kada sam umrla. Dan žalosti.  Lagala bih kad bi rekla da se nisam nadala, da nisam očekivala. Lagala bih kad bi rekla da nisi poseban. Bojim se da sam prerano podigla bijelu zastavu, ali odlučila sma se povući prije nego što bde prekasno. Ne želim lako opraštati. Ljubav bi trebala biti jednostavna. Ali jednostavno to nikada nije tako. Ovo nije ljubav, to je samo snažan osjećaj potrebe. Ja tebe trebam i svjesna sam toga, ali isto tako svjesna sam da je tebi jednako dobro i bez mene. povlačim crtu prije nego što ostavim srce na cesti. Tvoja pristojnost nije dovoljna i ja se ne zadovoljavam prosječnim. Još uvijek mi zapne tvoja ruka na mom ramenu, još uvijek poželim vratiti tu večer i zamrznuti taj trenutak. Mrzim se zbog toga. Ledenim pogledom i hladnoćom većom nego negdje u Sibiru razbio si idiličnu sliku o nama. I samo sam se okrenula, gotovo bez osjećaja, jedva igovoren pozdrav, i vjetar koji je rasuo moje zadnje riječi. Nisu došle do tebe, baš kao ni ja ni ništa moje.  Želim vjerovati da ti gubiš, da ću ja biti bolje, biti ću dobro, samo ne znam kada.. Nemoguće je izgubiti nešto što ni ne posjeduješ. Tako ni ja nisam izgubila tebe, jer te nikada nisam ni imala. Uspio si me podignuti do oblaka, uspio si probuditi u meni novu nadu, uspio si stvoriti savršenu sliku o sebe i uspio si sve to upropastiti u samo jednom trenutku. Taj jedan trenutak, bolje da nikada nije ni postojao. Nastavila bih svojim putem, ne znam kako bi mi bilo ali preživjela bi, jer sam jača od svega, uvijek sve preživim. Sve ružno što mi se dogodilo učinilo je od mene santu, ohladilo mi je srce dovoljno da taj dan jednostavno umre dio mene, da izvučem sve osjećaje i bacim ih u vjetar, kao i sve one tvoje prazne riječi. Oplakat ću te bez i jedne suze, preboljet ću te bez slomljenog srca. Naša je priča završila onda kad sam se okrenula i otišla. Ljubav nije jednostavna. Možda ni ne postoji. Zato je život stavran. Samo je jedan, ali uvijek postoje dva izbora. Samo na meni je da odlučim želim li pogriješiti. Još neko vrijeme ću plačati ovu školu, još neko vrijeme sanjat ću tvoje ruke na mom ramenu, ali i to će proći. Znam da hoće jer ja vrijedim puno više nego što ti zslužuješ. Zbogom stranče ili samo poznaniče. Kako god odlučiš složit ću se jer ja sam svoje odigrala. Ti si bio samo jedan pijun na mom putu koji je pao, nestao iz igre. Šah - mat |
24.10.2008., petak
She will be loved
|
Kad je vrijeme da krenem ispočetka? ..stvari teku ja se držim izvan njih... Ne znam gdje sam, teško me pronaći na Zemlji, među ljudima, tražite me među jadnicima, trenutno sam u fazi kad sažaljevam sama sebe, kao da smo dva planeta, tu na suprotnim stranama svemira, i čekam da se susretnemo.. umorna sam od čekanja, zadovoljavanja samo sitnicama, tražim svoje mane, počinjem misliti da je problem u meni. Trebam nešto jače od ljubavi, nešto jako kao otrov da zavaram srce da sreća ne postoji, postat ću sjena, nećeš me više primjetiti, nećeš znati kad sam tu, nemoj više računati na mene, zaboravi da postojim. Ne želim novi početak, to bi značilo novu bol, želim završiti započeto, želim jedan kraj, vrijedan spomena, završimo sve prije nego što je počelo, ja nemam snage sama, reci da me ne želiš, da ne ne trebaš, neka i tebe malo boli, neka te peče savjest kad vidiš da odlazim sama, spuštene glave.. Opravdanje je nepotrebno, svaki će isto reći, al ne vjerujem više u prazne riječi, nije problem u tebi, znam da sam ja kriva, znam da je mene nemoguće voljeti.. Ne trudi se žaliti me, to mogu i SAMA.  Volim mješati zbilju i maštu, realnost mi nije dovoljna, neki opisani događaju nisu stvarni, ali svaki osjećaj je doživljen. Možete to nazvati ludošću, ja to zovem potrebom... |
05.09.2008., petak
RESCUE ME
|
Zbog nje više me ne gledaš isto Zbog nje više ne ne zoveš često Zbog nje istinu nevješto zamjenjuju prazne priče Dosta mi je patetike. Rane su zacijelile, da jesu, rekla sam to na glas. Ja nemam slomljeno srce. Bol bi sada potrajala samo nekoliko sekundi, taman dovoljno da u isti mah osjetim nemoć, nježnost, neku nejasnu slutnju krivnje, grižnju savjesti, a onda samo prazninu... Kao i inaće. Na svako pitanje odgovorim da sam dobro. Kad jesam, jer ja NEMAM slomljeno srce. Ali nikada to nisam rekla gledajući nekoga ravno u oči. Jednostavno idem linijom manjeg otpora. Ali ovi površni ljudi nisu vidjeli dublje. I bolje tako.  Bojim se svog odraza u ogledalu. Pogled bi mi uvijek bježao u stranu, ali ne ovaj put. Uspjela sam se suzdržati. Nisam okrenula glavu. Nije bilo suza, nije bilo vidljivih znakova boli, nije bilo ničega. Baš to. Ničega, praznina je uzimala maha... Zbog nje tvoja me nevjera ostavlja potpuno hladnom Vise sigurna nisam koliko ti znacim, zbog nje Vise te ne volim na isti nacin Zbog nje.. Danas tebe volim više nego sebe. Zaslužuješ bolju. Bez imalo grižnje savjesti rekla sam to, glas je drhtao bez imalo kontrole, a dopustila sam i suze. U tvojim riječima nije bilo ni pristojnosti, sebično si me odgurnuo od sebe, zaslužujem to, jer ti nisam nikada bila dovoljno dobra. Nemam ono nešto. Ne znam na koji nečin te zadržati. Nisam dobila odgovore, samo još pitanja. Ja sam samo sjena onoga što ti želiš. Ti želiš trofej, a ja nisam dovoljno dobra za tuđe poglede. Ne cijenim se dovoljno.  Ti si slijep za njena pravila Na ljubav je ta zaboravila Postaješ njena lovina Ona je pakleno slobodna Zaboravila sam tvoje lice i zaboravila sam ti hod. Svakim pogledom značio si mi manje. Pokušao si u mojim očima pronaći znakove osuđivanja i razočaranje. Ali ništa nisi vidio, bila sam jača od toga. Pobjedila sam. Tako misliš? Svaka moja pobjeda ujedno je i moj poraz. Koliko god se trudila, ali uvijek kad god pomislim da ti nisam bila dovoljno dobra, samo jedan trenutak sumnje dovoljan je da nestane hrabrosti i prkosa i da posunjam u svoje odluke i bacim ti se pod noge.. Ovo je još jedan moj poraz. Ovo je još jedan dan kada se ne cijenim dovoljno, jer ja nemam srce, samo komadiće koji su jednom tebi bili stavljeni na dlan... Ja sam pakleno slobodna... |
16.08.2008., subota
Take me as I am
|
Kiša je padala, stajali smo mokri do kože.. Trebam kišu. Trebam suze, želim opet plakati.. Trebam slobodu, želim opet sanjati. Trebam i dodir, želim opet osjećati..  Htjela sam biti dio tebe, dobila sam i izgubila. Igrala sam i prljavo i pošteno, glumila sam i slučajno i namjerno. Mrzila sam bez razloga, ali nisam mogla odustati, igrali samo sve ili ništa, ali ova igra završila je bez pobjednika.. I izbrisat će tvoj broj Izabrat će duži put Da te ne sretne Dok prolazi kroz grad. Jer ti si loš, ti si loš, ti si zlo.  Imamo sreću da uspomene blijede, prepoznaješ li me sada, to sam ja PALI ANĐEO.. |
30.05.2008., petak
Ovo nije moje vrijeme
|
Živim bez cilja. Živim polako, dan po dan, a opet svaki taj dan isti je. Budim se s istom mišlju, ne hodam naprijed, ni natrag, samo stojim. Ukopana na istom mjestu. Živim bezveze. To više nisam ja, neprepoznatljiva sama sebi. Činim sve kako bi si otežala, nenamjerno, ali svejedno to činim. I mrzim svejedno, mrzim što me nije briga, mrzim što sam se promjenila, ljude koji su me promjenili... Mrzim to što su stalno oko mene, što se stalno moram pretvarati da je sve uredu, da nebi primjetili... Sve je izgubilo smisao. Svijet mi je izgubio boje, ja sam izgubila sebe, život mi je izgubio okus...  To bi bila točka na i. Nisam dobro, ne pretvaram se, mrzim igrati prljavo, ali sada spremna sam na sve. Čvrsto stiščem zube, još malo je kraj. Želim jednom stati tamo gore, da osjetim koji je to osjećaj, kad ti nitko nije ravan, nema tu drugog osjećaja osim obične ljudske pohlepe i naravno oholosti, ipak sam ja bolja od drugih zato što sam to ja... Izaberite mene, ja sam najbolja, samo sam ja važna, da, nećete pogriješiti.. Nemam srca to reći na glas iako često pomislim to, nemam dovoljno oholosti, ali imam nešto jače, imam strah od neuspjeha koji me gura dalje. Strah od neuspjeha. Hvala vam svima koji ste me lomili, niste uspjeli, samo ste me ojačali. Niste mi ni do koljena. Pobjediti ću, jednom, osjećam to...jednom hoću...  Želim pobjedu samo radi pobjede! |
02.05.2008., petak
Što me čini sretnom?
|
Činjenice. Sigurnost. Tišina. Istina. Osjećaj.  ( došao sam na njena vrata, da joj kažem baš da odlazim..) -Uvijek sam postupao pametno. Donosio prave odluke. Ali greška se dogodi, ponekad slučajno, razumiješ to? Ljudski je griješiti, a ja am isto čovjek. Moraš mi to oprostiti. Nemam kontrolu. Želim jedno, a činim drugo. Ne mogu si pomoći. Činim stvari koje ne želim. Bojim se.. -O čem ti? Jesi dobro? -Kao da je sve što činim krivo. I znam da ću te povrijediti ali ne mogu ovako dalje. Ne možemo mi dalje ovako. Ovo će biti kraj. Dosta mi je tog osjećaja krivnje. Moraš mi oprostiti. -Ali...zašto.. Zašto ne zaslužujem drugu priliku, ili treću, ne razumijem, čemu sve ovo, ne čini to..volim te.. -I ja tebe volim, ali ne znam zašto. Kao da to nije dovoljno. I nije pravedno prema tebi. Nema smisla. Ne želim te toliko željeti, ali ne mogu ovako. Moraš mi oprostiti. Samo želim da budeš sretna. -Dobro... ( jer nitko nije znao sakrit suze kao...)  Same činjenice ne pružaju osjećaj sigurnosti. Istina ne oslobađa. Tišina nije poželjna uvijek. Cijeli moj svijet srušen je za tren. Sreća je relativan pojam ... I dalje želim samo jedno. Zaboraviti tebe i ići dalje. Oprostit ću negdje usput. Kad ti budem imala hrabrosti pogledati u oči. Kad budem mogla reći da si najveći gad, ali da sam te svejedno voljela. To je Činjenica. Kad budem imala dovoljno hrabrosti i dovoljno samopouzdanja. Kad vratim Sigurnost u sebe. Onda kad mi Tišina ne bude smetala, i onda kad u Tišini ne čujem tvoj glas. Onda kad Istina izađe na vidjelo, onda kad dopustim da Osjetim drugog. Onda kad mi LJubav bude nešto značila. Onda ću ti oprostiti. Želim to, ali još ne mogu. Znam da griješim. Ipak sam i ja samo čovjek. I meni je dopušteno pogriješiti! |
27.03.2008., četvrtak
Savršeno ne savršenstvo
|
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.  Vrtim stare slike pred očima prolaze sati, dani ... godine neka bolja vremena čekam. Tvoje lice, izgubilo je obrise, nije ostalo ništa opipljivo, ništa konkretno.. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim... Vrtim se u krug, sama, na horizontu sama...opet. Opet onaj stari strah, strah od ljudi, od ljubavi ili ne ljubavi... Poslije tebe sve je ostalo isto. Ostalo je izgubljeno, ništa nije zaboravljeno samo potisnuto.. Strah...da nisam dovoljno dobra samo si mi to potvrdio.. Kako to zaboraviti?! Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... I onda mi netko kaže da vrijeme liječi rane, donosi zaborav... Varate se, ja ne pristajem na tu laž, to je tako polovna utjeha, tako jeftina i ofucana a ja vrijedim više od toga. Zaslužujem nešto bolje, čuje li me tko, zaslužujem.. da...  Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem. Mirim se sa svim, pretvaram se u neko drugo biće, pretvaram se u jednu od ostalih, naučila sam nešto od tebe "prosječan ostaje prosječan" Potrebno je puno više nego što ja mogu dati da bi bila iznad toga, samo sam dio, samo broj zamjena... Ti si me naučio to. Sada i ja vjerujem u tu laž, vrijeme je lijek, za samoću, za svaku ranu, za svaku uspomenu samo još ne znam koliko je potrebno,kolika doza.. Čini mi se da ni život ne bi bio dovoljan..  I tako, eto ti pesma, ludo jedna... Tko razumio, tko ne, nije važno, ali pišem kad osjetim potrebu, i sad je vrijeme, sad imam potrebu.. uz balaševića stvari se čine lake nego što jesu.. |
25.02.2008., ponedjeljak
Stvarnost, opsjednutost, ljubav..
|
Pitam se gdje sam, kako se zovem, zašto sam se ovdje usidrio, i tek pri trećoj cigareti počinjem polaku shvaćati tko si, prihvaćati da živim u ovom gradu, visok sam metar šezdeset pet, vjerojatno imam neke isprave u onome tamo sakou, polako razaznajem tvoju kosu na jastučnici, mršavo tijelo, grčeve pri kašlju od cigareta. Uvijek ima nekih pet ili šest grlica na krovu, to su jedini mogući anđeli u gradu u kojemu reklamne ploče, poput zavoja skrivaju rane raspadanja kojemu nema lijeka. Grad izgleda kao prosjak na suncu, buhama od vrabaca što slobodno čeprkaju po rijetkim granama stabala...  Prokleta inspiracija, pisanje na papir, mrzim to, zašto nisam u stanju progovorit jednu suvisnu rečenicu kad se to od mene traži, samo jadnom, da pokažem da i ja mogu.. Još kako mogu, ali ne ide.. I don't care if it hurts I want to have control I want a perfect body I want a perfect soul I want you to notice When I'm not around You're so fuckin special I wish I was special Ostali su isti mirisi, isti tragovi. Još uvijek stoje ona stabla i one klupe, samo neka nova lica ih obilaze. Izmjenila bih povijest, izbrisala bi svoju pojavu odande, svaku riječ bi povukla, tebe bi preselila daleko, možda preko oceana, možda da nas more razdvaja bilo bi lakše.. Možda.. Nema tu ljubavi, samo strast, samo potreba.. nestaje svaka bol, ostaju skorene suze, kao vosak dogorele svjeće.. Prazne ulice, mrak, luzija. I nije mi žao, što se dogodilo ni što je završilo. Naučila sam nešto, svi su oni isti, drugačija faca da ih lakše raspoznajem..  Da, želim da osjetiš kako je meni kada na mene pažnju ni ne obračaš. Želim da plačeš zbog mene, želim da tvoje suze dotaknu zemlju. Hoću da ti se sruše svijetovi, da spomeneš moje ime sa tugom, da ti se srce razlomi na komadiće i da barem jedanput budeš romantičan, zapravo simpatičan.. Hoću da barem jednom pomisliš: O, Bože kako sam je samo volio... |
26.01.2008., subota
Bijeg u besmislenost
|
Uzmi me, to je sudbina ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena... Da li vam poznat osjećaj očaja? Ja nisam bila otporna te većeri.. Sama ja i prazna ulica. Vjetar me ljuljao, nosio misli, hladnoća mi se uvukla pod kožu... Nikada, kao onda nisam osjetila toliku prazninu srušili su moj svijet, tako hladno i zaboravili kao da nikada nisam ni postojala.. Praznina vlastitog postojanja postajala je sve veća. Nitko se nikada nije potrudio saznati zašto? Zašto sam tako hladna, zašto sam tako "savršena".Za njih sam bila jednostavno drugačija, umišljena..I baš zbog njih naučila sam biti gruba zbog svoje slabosti, hladna zbog svog straha... Bojala sam se reći da se bojim, priznati da nije sve onako dobro kao što se čini. S vremenom sam naučila živjeti tako, u strahu da me ne otkriju. Skrivala sam se maskom savršenstva, to ih je smetalo. A sada sama na ulici, vjetar je odnio tu masku..šteta, nije bilo nikoga sad da me vidi. Ne bi me prepoznali, da, bile su to suze i razmrljana šminka, nije bilo onih blještavo bijelih zubića i savršena osmjeha. Ovo sam bila samo ja, obična, prosjećna ja..Sigurno im se ne bi svidjelo ono što bi vidjeli. Hodala sam potpuno razoružana lažnim samopouzdanjem. Sama sam sebi priznala pogrešku. Tražila sam krivca. Ali u toj masi dvoličnih pogleda nisam pronasla ni jedno poznato lice. Nisam imala koga optuživati...  (razlog mog osmjeha) Priznajem, sama sam sebi kriva. Ali željela sam samo najbolje. Mislila sam da ce tako biti lakse. Ali nije. Pekla me svaka suza, bilo mi je sve teže. Nije stvar u nesretnoj ljubavi, a bilo ih je, previše razočaranja u ljubav baš kad bi se ponadala dogodilo bi se nešto što bi ubilo svaku nadu, ubilo ju do korijena. Valjda sam ja beznadan slučaj. Ali pomirila sam se s tim, ne radi se ovdje o ljubavi, više ne.. Nešto sam shvatila, ja sam uvijek druga. Uvijek zamjena glavne glumice, koliko god se trudila nikad nisam bila dovoljno dobra. Nikom. Ja sam samo jetina kopija kopije. Kad bi samo mogla prebrojati one nevidljive žuljeve na rukama, kad bi samo mogla dokazati da sam se trudila, možda bi nešto promjenila ali to je isto kao boriti se s vjetrenjačom. Znam da ću izgubiti. Nikada se nisam predala, borila sam se do kraja. Borila. Prošlo svršeno vrijeme. Ovaj se put predajem bez borbe. Ovo će biti moj kraj. Nije me briga. Želim ostaviti sve za sobom. Nije me briga. Nisam pronašla smisao. Nije me briga. Opet je netko bio bolji od mene. Nije me briga. Prestala sam se smijati. Glume kao da im je stalo. Pitaju zašto? Žalim..ali sad je kasno.  (evo ga opet) Neću se nikome ispričavati, ako vam se ne sviđa ne morate dolaziti. Ovo je moje mjesto i ovdje će biti kako ja kažem.. Nisam dobro ovih dana, neka se nitko ne naljuti, ali više ne glumim. Ipak me briga. |
10.01.2008., četvrtak
|
Knjiga kaže: Ljubav ostaje. Ljudi se mjenjaju. Ostao je trag. Iscrpila ju je svaka borba. Lomio ju je svaki pad. Želja za promjenom je postala jača od straha. Promjenila se. Postala je ono što je naviše mrzila. Oprezna, cinična, ponosna, hladna, obična.. To su poslijedice. Više nije napadala na svaku riječ. Mudro je šutila. Nije se bojala. Samo je išla linijom manjeg otpora. Glumila je i pretvarala se. Više nije voljela. Nije vjerovala ničemu/u nikoga/u sebe... Previše razočaranja. Čista logika. Zanimala ju je samo cijena: - Koliko košta jedan osmijeh? -Žalim nije na sniženju danas. -Hvala. Onda drugi put. Uvijek drugi put. Nije dobila prijatelje, savjet, ljubav, utjehu, pažnju.. Više sreće drugi put! Nekako me Ona previše podsjeća na mene.. Ja kažem: Ljubav prestaje. Ljudi ostaju.  Još tražim kraj. Kraj dostojan one nazovimo ljubavi.. Prošlo je vremena. Dovoljno. Više se ne ljutim, k vragu ne sjećam se ni zašto sam se ljutila. Osjećaji su se raspršili kao mjehuri sapunice. Bol je iščeznula tiho kao što je i došla.. Razdvojili samo staze. Više ne hodamo istim putem. Više nismo mi, sada sam ja, sada si ti.. Više nismo tajna, i ne trebamo čuvare.. Moram se samo riješiti navike, da razmišljam gdje si, da ne tražim tvoj pogled sa šanka, da ne analiziram svaki tvoj korak.. Više ne trebam tebe, trebam Kraj!  ... Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim. Tako je kratka ljubav, a tako pust zaborav. Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju, moja je duša nespokojna što ju je izgubila. Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje, i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem. |
31.12.2007., ponedjeljak
Iznenadi me bar jednom
|
Subota. 2 su sata iza ponoći. Ništa me ne može izbaciti iz takta. Osim... Tvoj poljubac u vrat Samo hrpa stanica Samo kaos uredan Samo trzaj vremena I ništa više nikada Poželjela sam pronaći pravi trenutak, da sve promjenim Bježim od ljudi Nisam plakala,čuli su se samo tihi jecaji i glasni otkucaji srca. Tišina je bila narušena. Očaj je prelazio granice razuma. Prošlost se, po njemu vratila a praznina se širila cijelim tijelom.. Osjećala sam se kao lutka izvana plastična, savršena a iznutra prazna..  Trebam tvoju blizinu. Prepuštam se neopisiovoj želji/potrebi za tobom.. Samo još jednom dozvolit ću ti sve dozvolit ću samoj sebi da povjerujem u svaku tvoju laž. Tebe stavljam u prvi plan. Žalit ću sutra.. Kako je moguće zaboraviti zaustaviti tranutak? Učinila bih to bez obzira na cijenu. Prošlost se ponavlja.Ponovno smo tamo. Ponekad ljubav nije dovoljna, al činilo se kao stvarnost.  Nisam osjećala ni najmanju grižnju savjesti. Samo prazninu. Ovo što jesam, očito nije bilo dovoljno dobro. Oprosti što nisam glumila. Nisam ti rekla da te volim da bi umirila svoju savjest. Nisam mogla ostati doslijedna samoj sebi, odglumiti do kraja, ostati kučka bez srca.. Beskrajna tišina. Neizrecivo olakšanje. Kraj. loša gluma. uvijek dvije tri riječi viška kažem, toliko bolje je kada šutim, zato, ne pokazuj prstom gdje ne vidiš, ne diži pogled svoj na mene, odbijam biti zaljubljen(a) u tebe.  Ništa me ne može izaciti iz takta. Osim...jedne osobe, jednog imena, jednog pogleda, jednog mirisa, jedne pjesme, jedne večeri, jednog rastanka, jedne riječi.. Sad je tako sve dok ne bude drugačije. p.s. Želim vam bolju Novu. |
19.12.2007., srijeda
U potrazi za smislom
|
I ne znam da li mi je uopće žao što ti nisi uspio razumjeti nisi htio. ili nisi pokušao sad je nebitno. Nervozno lupaš prstima, sve ti je na vrh jezika skupi malo hrabrosti reci i ja ću nestati.  I ne znam želim li da shvatiš da pokušaš bar, ne znam želiš li ti to ili ćemo se praviti da ne želiš Smisao? I ako čekaš grubu riječ od mene nećeš dobiti shvatit ću samo reci mi.. Smisao? Da, vjerujem da ga je bilo, javit ću ti kad i ja shvatim jer ja želim, još kako želim..  Da li me voliš.. il samo me razumiješ.. |
07.12.2007., petak
Što se mora, nije teško?!!
IZVANA: Ja mogu podnijeti agoniju. Ja mogu zaboraviti. Ja mogu ići dalje. Ja to mogu izdržati. Ja te mogu gledati bez straha. Ja mogu gledati sjaj u tim očima. Ja mogu gledati nju. Ja te mogu sretati. Ja te mogu slušati. Ja mogu zaboraviti tvoj miris. Ja mogu potisnuti tugu. Ja mogu glumiti. Ja mogu izgledati ponosno.  Sve ima dvije strane. Opet ona. Da bi zapazila bitno, ona zanemaruje nevažne pojedinosti : zaokupljena unutrašnjim kvalitetama, gubi iz vida vanjske. Ona vidi ono što želi vidjeti, a ne vidi ono što ne želi vidjeti. Pazi na ono na što mora paziti, a zapostavlja ono na što ne mora paziti. Razlika između moći i morati je u htjenju. Ona želi moći, ali mora morati. IZNUTRA:  Ja moram izgledati ponosno. Ja moram glumiti. Ja moram potisnuti tugu. Ja moram zaboraviti tvoj miris. Ja te moram slušati. Ja te moram sretati. Ja moram gledati nju. Ja moram gledati sjaj u tim očima. Ja te moram gledati bez straha. Ja to moram izdržati. Ja moram ići dalje. Ja moram zaboraviti. Ja moram podnijeti agoniju. Ja moram živjeti, ali ne mogu... |
23.11.2007., petak
Pričaj mi o njoj
|
Muškarci uvijek daju manje nego što bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više nego što im zbilja treba. ONA: Lagala je, nije joj se uopće spavalo. Željela je samo sklopiti oči i nastaviti misli od sinoć i jutros, ovako sad sasvim blizu tog čovjeka o kojem je u zadnje vrijeme razmišljala gotovo neprestano.Poželjela ga je kriomice, tu i tamo pogledati kroz jedva razmaknute kapke, htjela mu je s lica pročitati odgovore koje bi inače mogla dokučiti samo ako ga izravno upita, a to joj je bilo odveć neugodno.  ON: Nije bio zabrinut, samo uznemiren. Prvi je put imao daha i vremena za razmišljanje u što se to upustio. Napokon ga je, strpljivo čekajući cijelog popodneva i većeri, obuzela grižnja savjesti, potpomognuta strahom od prošlosti i budučnosti. Ostala mu je jedino sadašnjost. Sadašnjost. Dan za danom.Gledao ju je i u sebi proklinjao trenutni poriv koji ga je, bez sekunde razmišljanja i bez pameti i bez razloga naveo na ovaj potez. ONA: Na njegovu licu nije mogla otkriti ni jedan odgovor. Vidjela mu je samo desni obraz, možda su odgovori s lijeve strane, tamo odakle ga sada nitko ne vidi. Gledao ju je s mirnim, jedva primjetnim osmjehom, nalik potpuno zadovoljnu čovjeku. Kako mu to uspjeva? Koliko svakodnevno mora ulagati truda da bi njemu samome ostali ljudi bili nalik? Toliko je upadljivo drugačiji..Trebalo joj je sada nešto na što se može koncentrirati dovoljno jako da istisne sve druge misli, pa da ih krene slagati nazad, jednu po jednu, svaku na njeno pravo mjesto.  ON: Svaki put kad bi pokušao, osjetio bi krivnju zbog toga što je tako sebično nastoji zadržati uz sebe, a jednako će je tako sebično odgurnuti ako više ne bude imala volje i dalje se prilagođavati tom njegovom životu i njegovim odlukama. Neće je baš odgurnuti, samo će je pustiti da odustane i da ode bez posebnog truda da je zadrži, ma koliko ju trebao i volio. Lako je lagati kad znaš da lažeš, još je lakše govoriti istinu kad si u nju siguran. Ali teško je lagati istinu, a još teže biti uvjeren u vlastitu laž.  ONA: Nije patila za njim, jednostavno od njega je samo naučila da muškarci mogu biti i bolji. A i to nažalost da ni najbolji među njima nikad neće dati sve što mogu. Zadržala je ipak za sebe svoje žensko pravo da traži više no što joj uistinu treba. |
07.11.2007., srijeda
Šteta što je kurva..
|
Idemo se malo igrati.. Sve ću ti priznati, i onda zaboraviti. Napisati ću ti pismo....Može? Pravit ću se da može..  Tišina.Vlada među nama...od zadnjeg susreta, a toliko je neizgovorenih riječi.Kasno je za opravdanje, razgovor. Možeš sve zaboraviti. Oprošteno ti je...Ne razumiješ te riječi..smijem se..jasno mi je...ne shvaćaš da si pogriješio..zaboravi.. Nekad je bilo bez tebe teško, nekad jako teško, nekad neizdrživo...ali sada sam bolje. Ne želim više živjeti u prošlosti, a ne želim ni sanjati budućnost s tobom, ovih dana ne živim ni u sadašnjosti, negdje sam između, tražim sebe, tražim svoje mjesto pod suncem, jer ne mogu stajati uz tebe, više nismo jedno. Mi smo oduvijek bili dva različita svijeta..ali svejedno mislim da je tu bilo ono nešto...ne znam..bilo je nešto u tvojim očima, način na koji si me gledao...bilo je nešto u tvojim mekim prstima, način na koji si me dirao...bilo je nešto u tvom osmjehu, usnama, način na koji si me ljubio.... To nitko drugi nije znao kao ti...tražila sam te, u drugima, ali ne.... Znam da drugi nisi ti, ali više nikada ni ja za tebe neću biti ono što sam bila. Tvoja i ničija. Da, priznajem i drugi su me imali poslije tebe, ali ne možeš me kriviti za to, ne znam čitati misli..a nikada nisi rekao da ti nešto značim..to je moj grijeh, ali nisam imala drugi izlaz..skupo sam platila tu pogrešku..nisam svetica, al nisam ni kurva... I mada još te trebam, razmjerno Zamijenit cu te gorim namjerno I mijenat ću te gorim posvuda i stalno Pred licem javnosti i ilegalno I ti si mene zamjenio..ne znam jel bolja ili gora..ali vratio ti se osmjeh..hm..nosim se s tim..ponekad mi je duša tako teška..a suze same klize i uništavaju umjetni osmjeh..ali samo ponekad.. Ne želim te vratiti, sad znam da bi uvijek pogriješili, jednostavno to je tako i mi ne znamo drugačije..ali još uvijek, trnci me prođu kad čujem onu pjesmu, što si mi je te večeri svirao..jednom kad noć.. Kad tuga jednom na vrata dođe a samoća zaboli hoćeš li moći ime moje sa usana svojih skloniti?! Nemoj ovo krivo shvatiti, radi se o čistoj ljudskoj znatiželji.. Prošlo je već dosta vremena,..sve je već napisano..nada je umrla, vrijeme je za oproštaj..Bilo je teško, s tobom sam prošla i raj i pakao, voljela sam te, mrzila..a sada...svejedno mi je...Ti si odavno krenuo dalje, sada idem i ja.  Za ljubav koja se sastoji od ukradenih trenutaka nema mjesta u stvarnom svijetu, iluzija savršenstva nije stvarnija od duge,a samo srce vidi stvarnost u nečemu što ne postoji... Zbogom Marko... |
23.10.2007., utorak
Nudim se na dlanu..
|
Mrzim prosječnost. Mrzim sredinu. Listopad je, sredina mjeseca, ne mogu više izdržati težinu postojanja. Probudila me kiša. Prekinula zadnji san. I bolje tako, sada se mogu kontrolirati. Osjećam prazninu, prazninu što je ostala za tobom, na trenutak prođu me trnci, prepuštam se.. Najgori osjećaj? Očaj...dopustio si mi to da osjetim, i onda kada sam postala svjesna da te gubim, da nema načina da te vratim na ono mjesto, da te ne mogu na silu natjerati da shvatiš da je meni stalo...što mi je drugo preostalo.. Najlakša stvar? Pogriješiti. Nije prvi put, priznajem i što dalje razmišljam sve je ustvari od početka bila pogreška. Ali još jednom, uvjeravam sama sebe, poslijednji put se ponižavam, do tog trenutka vjerujem da jedna poruka, jedan vapaj može nešto promijeniti...Drhtim cijelim tijelom dok ti šaljem poruku, u tom trenutku imao si moju sudbinu na dlanu, sporo su mi minute prolazile..Gotovo da me nisi ni razočarao. Kao da sam jedino to od tebe mogla i očekivati. Hrpa riječi, nabacanih bez smisla. Kao da bolje ne zaslužujem. Riječi ionako nemaju značenje. Barem ne za mene. Nemaju? Naravno da imaju. Već sam umorna od toga, analizirati svaki tvoj poglad, svaki pokret, svaku tvoju rijeć, ali sada je sve bilo jasno. Očito je da ništa ne mogu promijeniti. Kriva procjena, vjerovatno zbog previše votke. Hm..što pijan govori...ma nije važno, više me ne možeš povrijediti.. Palim cigaretu, gledam dim gdje mu se gubi trag u moru zraka..hladno mi je i ne razmišljam o ničem, lažem zapravo..pitam se do kada ću biti mazohist? Zar uživam sama sebi nanoseći bol. Ne. Ne znam. A htjela sam samo dio tebe i tvoga vremena. Sada više ne znam što želim, sve to već predugo traje..Trebam san, ma odustajem, predajem se... Razlog? Mislim da je tako najbolje. Ležim u krevetu, iscrpljena, osjećajući više olakšanje nego bijes dok tonem u san. Idući dani prolaze u nekom maglovitom sjećanju i kajanju. Sve već viđeno, sve doživljeno, želim ubrzati vrijeme, želim da prođe i ovaj dan, bezličan kao i svi drugi... Polako se slažu kockice, otvaram oči iako još uvijek gledam kroz maglu, sada su stvari jasnije. Rekao si svoje, sada je na meni red. Dugo mi je trebalo da shvatim kakav si ti, prije sam samu sebe uvjeravala da te dobro poznam, to što volim i tvoje mane, vjerovala sam da je to ljubav, zamalo...ali ne. Tanka je granica između ljubavi i ne ljubavi. Ne mrzim te, zapravo ne znam mrziti i ne želim se učiti mržnji, tada bih bila kao ti. Ali sada znam da to više nije ljubav... Upravo sada ovaj tren dok ovo pišem bio je jedan od onih trenutaka kad se prepustim, kad mi misli zbog tebe same lutaju, ne znam kamo me vode, samo se nadam da želim ići tamo...  Razlog? Da postojao je razlog zašto me nije bilo neko vrijeme, zašto nisam pisala, upravo opisan događaj, kap koja je prelila čašu, dugo mi je trebalo da skupim snage i da priznam kako sam se osjećala svake sekunde te jebene većeri. Bolno je to bilo, kunem se, i još zna zaboliti, ali sada sam bolje, polako sam svoja, dok..ne nađemo se opet na onom istom putu..  Negdje sam pročitala da je bezumno mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn, ali sada je listopad, nema ruža, valjda imam pravo na to... |
07.10.2007., nedjelja
zato što volim te..
|
Suze mi mute pogled bude se sjećanja kojih se ne mogu osloboditi a vrijeme prolazi, bez obzira na sve ne mogu ga zaustaviti. A tebe više nema, jer ja sam te pustila, odavno sam te izgubila Pobijedila sam, tako misliš Pobijedila sam, ne znam koga samu sebe? Živim bez tebe, naučila sam ostavila sam te Pobijedila, nisam sve dokle te volim.. Mrak je oko mene strah me je, sama sam... sa svojim ponosom.. Pitaš se jesam li sretna, nisam. I ponos mi ništa ne vrijedi sad. Kasno je za sve, a ipak mi nedostaješ.. Do vječnosti.. Do bola.. Do ludila... |
25.09.2007., utorak
Neuspjeli pokušaj da zadržim taj osjećaj..
|
Čvrsto sam odlučila, razbit ću ovu neugodnu tišinu između nas, skupljam hrabrost, ponos guram sa strane, teško je to, zamuckujem ali ipak progovaram : Volim te. Ništa, šutiš...Izbjegavaš moj pogled. Nervozan si. Gledam te pogledom punim nade, čekam, cijelu vječnost, strah me je...tako si hladan, ovaj zid među nama postaje neizdržljiv, tisuću misli prolazi mi glavom, kad bi barem mogla vratiti trenutak.... I ti si odlučio jednom zauvijek, nestao je onaj sjaj u tvojim očima, odmičeš se od mene, na ternutak zastaješ, na sjećam se tvojih riječi, poznata mi je samo bol koju od tog trena osjećam...jedino što mi je ostalo u glavi su tvoje poslijednje riječi Ako me voliš, to je tvoj problem...I odlaziš, i ostavljaš me...nisi se ni osvrnuo... Ne želim se uzalud truditi, danas odustajem. Nekima jednostavno nije suđeno. Ništa ne ide na silu. Ne želim, ne tražim ljubav, ali... Ponekad i ja poželim dodir, Ponekad i ja poželim zagrljaj, Ponekad i ja poželim nježnost, Ponekad i ja poželim pažnju. I ja sam samo čovjek, ma koliko se ja trudila. Ponekad, al samo na trenutak, i ja poželim biti netko drugi, netko sretniji.... |
09.09.2007., nedjelja
Nije vrijedilo..
|
...ja od rođendana pa do rođendana čekam samo poziv tvoj, makar prazne riječi bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo... Nisu me ništa učili o ljubavi. Nisu mi rekli koliko je srce krhko. Nisu mi pomogli. Nisu ni znali kada volim, nisu znali kad boli. Nisu vidjeli suze. Ali rekli su mi da se na tuđim greškama uči. Ti si jedna velika greška, krivi korak. Uvijek sam bila dobra curica, slušala starije. Uvijek su me vodili, štitili su me. Ali od tebe nisu mogli. Pustili su me samu. I pogriješila sam. I pala sam. Pala na tebe. Neke stvari se dogadaju slučajno, a za ostalo je kriva sudbina, a ja ne vjerujem u sudbinu. Samo sam se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Sama sam si kriva za to. Nisam ih poslušala, jer ja više volim svojom glavom lupiti o zid. A ti si taj zid. I obilo mi se to o glavu. Nikad više. Kunem se, nitko mi se neće približiti kao ti, nikoga više neću pustiti blizu sebe. Ne vrijedi. Svijet je pozornica, svi glume. Mogu i ja. Ne znam do kada, ali kažem vam danas sunce sja. I smijem se. Sretna sam. I vi ćete mi vjerovati. Svi će. A samo ću ja znati istinu. Možda neću ni ja i sebi ću lagati... ...ništa...nisi nazvao, nisi poslao poruku, nisi se ni sjetio, znači gotovo je....Kad ću ja to shvatiti? |
06.09.2007., četvrtak
Danas je moj dan
|
Ljubav je velikodušna dobrostiva je ljubav ne zavidi ljubav se ne hvasta ne nadima se nije nepristojna ne traži svoje nije razdražljiva ne pamti zlo ne raduje se nepravdi a raduje se istini sve pokriva, sve vjeruje svemu se nada, sve podnosi LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE Danas, al samo danas želim vjerovati u ljubav, danas želim ljubav koja je velikodušna, koja nije nepristojna, koja ne pamti zlo, dana želim ljubav koja sve vjeruje, danas želim ljubav koja se nada, danas želim da ljubav nikada ne prestane...Danas odlučujem neću biti tužna, danas ću i u ovoj kiši uživati, danas ću i u ljubav vjerovati, ja danas mogu sve, jer danas, samo danas je moj dan...I zato..SRETAN MI 18. ROĐENDAN |
24.08.2007., petak
Poricanje nije u modi
|
Čudno je Osjećam se tako sama. Tako odvojena od svijeta. Pred očima mi tvoj lik, Pogled anđela. I shvatim koliko mi fališ. Koliko mi fale tvoji dodiri, Tvoj glas, Zašto te tako teško zaboraviti, Odustati od svega Kad si me tako povrijedio. No znam, Srce ne bira Preslaba sam da se borim, Da se uvjeravam da te mrzim. Teško je protiv srca, A ono kuca samo za tebe, Ne mrzim te, naprotiv.. Volim te Postoje u nama neke nijeme riječi, tihe riječi... što sjaje svom svojom šutnjom.. i što u našim srcima kao kapi kiše blistaju i igraju svoju neumornu igru. Postoje u nama neke male tišine, koje kao sunce blješte u očima, i svaki naš pogled..zaslijepi u tom divnom osjećaju... zanosu.. čarima...snovima... Postoje u nama neki skriveni osmjesi što u kutu srca nekad zatrepere, i na našim usnama titraju u tihoj čežnji... Postojiš ti...i drhtaj što mi prolazi tijelom pri spomenu tvog imena pognuta glava i puštena suza. Postoji nas dvoje i jedno slomljeno srce.. Da, usamljena sam. Priđite mi bliže. Molim vas. Vrijedi pokušati. Pitajte me jesam li dobro, nježno pitajte : Što ti je? Možda se uplašim i zatvorim natrag u svoj svijet. Možda kao i uvijek kažem : Ništa. Dobro sam. A možda...Možda budete imali sreće. Možda vam isprićam svoju priču... |
18.08.2007., subota
TEBI
|
Svake večeri kad mrak padne, kad prebrojim sve zvijezde, kad pogledam na sat, gotovo slučajno pomislim na tebe, i već sam uvjerena da je to slučajno, da svaku veće.. Pomolim se i za tebe naravno, pitam se što si danas radio, kako si i gdje si sad, muči me to što ne znam što više nisam dio tebe i tvoga vremena, sjedim na krevetu..sama, zamišljena. Večeras odlučujem da neću više plakati i nisam zaplakala, da neću više o tebi razmišljati i nisam, samo sam zaspala, tako jednostavno. Ali čim sam se prestala truditi, čim je popustila snaga moje volje i carstvo snova preuzelo ulogu stvorio si se preda mnom, brže nego što sam to očekivala. Gledam u tvoje oči i uživam u njima, gledam tvoje lice, smiješ se, baš onako kako ja volim, tvoje ruke dodiruju me i tvoj pogled zastao je na meni, osjećam nježnost tvojih poljubaca i miris tvoje kose, protrnem…Sad sve je slatko, sve je moguće, ti si ovdje, ležiš kraj mene, za nas vrijeme je stalo, ovaj tren sve tvoje i moje je..ovo je tren kad se rodila ljubav….Ali taj trenutak je ostao u onom nekom dalekom vremenu, jutro je, nestale su sve zvijezde, stvarnost mi je pokucala u san i odnijela te daleko tamo gdje si ti, gdje spavaš, vratila te u tvoj krevet, a ja… Opet si otišao, a ja proživljavam taj trenutak ponovno i ponovno, pokušavam stvoriti iluziju, natjerati vrijeme da stane, da ne svane novo jutro da barem jedanput snovi postanu stvarnost, ali uzalud ni jutros nisam imala sreće. Podignem glavu s mokrog jastuka, i sjetim se uzaludnog obećanja samoj sebi da neću plakati, pa kako ću tebe natjerati da mi se vratiš, kako ću prevariti jutra i zaustaviti vrijeme kad ne mogu narediti sebi, kad ne mogu poslušati sebe, kad prekršim sama svoje obećanje, kad i u snu plačem za tobom, ali jutros tješim se možda sam od sreće plakala…Ležim na jastuku punim sjećanja, lutam ulicama zatvorenih očiju i živim za taj dan, tu noć kad će vrijeme stati i ja ću opet biti svoja, onda ću zauvijek pripadati <em>TEBI |
14.08.2007., utorak
Gdje je nestao osmijeh, gdje je ljubav...
|
Suze su mi razmrljale šminku. Ništa više nije ostalo od te savršene lutkice. One koja ti se prije sviđala, barem mislim tako. Gledam s kojom si me zamijenio, pitam se samo što to ona ima da je bolja od mene, što je to rekla, učinila da si sada sve ono sa mnom zaboravio, da me više nisi pogledao..I što mi vrijedi ta savršena šminka kad je ti nisi primijetio, a gledala sam te cijelo veće, ništa..čak ni onaj skriveni pogled, kao slučajno..Zašto glumiš da me ne primjećuješ ili je stvarno tako? Ali ja se ne mogu pomiriti s tim, sada sam sama, nitko me ne vidi i ja plačem, da plačem zbog tebe, sad su sve maske pale i o stoti put priznajem da sam svima lagala i da te nisam preboljela, da te još uvijek volim..samo to nikad nećeš saznati.. jednom će i tebi suza zamagliti pogled.. jednom će ti srce drhtati, jednom ćeš shvatiti što si izgubio, jednom kad moje srce bude kameno, jednom kad budeš zaboravljen, vjeruj mi.... onda nema povratka.. |
08.08.2007., srijeda
Svaki dan i noć mislim na tebe, al onda shvatim da sam te izgubila...
|
Prošla je kroz moje pjesme strasno i u svakoj ostavila trag shvatio sam, al' je bilo kasno da joj nisam drag Godine su ostale za nama cvijetna polja, mladosti i sve ostao sam sam, ostao sam sam jer nikad vise vratiti se neće, nikad vise Ref. Nije htjela, nije htijela moje pjesme, moju ljubav, moja djela nije htjela ruke moje svoju ljubav, nije dala srce svoje nije htjela Svaka njena riječ još uvijek boli iako već dugo nije tu srce jos ne prestaje da voli da voli nju Nije lako naći prave riječi ove noći kad se dijeli sve ostao sam sam, ostao sam sam jer nikad više vratiti se neće, nikad više Nedavno sam se vratila na jedno mjesto, onako potpuno tijelom i duhom..mislim bila sam tamo puno puta, ali nisam ništa osjećala...Sada, samo se sjećam, to se nikada vratiti neće. Prije tamo sam bila sretna, ne s tobom. Sama. Bilo je to davno prije tebe, ti me i onako ne činiš sretnom..Ali promjenilo se, zapravo sve je ostalo isto, sve stoji na starom mjestu, vrijeme kao da nije prošlo tim stazama, sada sam ja ta koja se promjenila. Dolazim s drugim željama, snovima, osjećajima, dolazim ranjena, tužna. Ne osjećam više čar tog mjesta, ni tu nisam sigurna, zaštićena jer ne mogu, ma bilo gdje otišla, ne mogu pobjeći od sebe, od svih misli, od tebe, bilo gdje, nje važno samo da pobjegnem od tebe, ali ne mogu. Ti si u meni i nosim te svagdje gdje god da odem, zato mi se ovo mjesto čini tako malim, jer dolazim s tobom, samo ti to ne znaš ili sam ja odrasla...jer nestala je ona čarolija...Nestao je moj dječji svijet, nestala je moja bezbrižnost, bit će da sam ja ipak odrasla... |
31.07.2007., utorak
zauvijek je malo...
|
više ne vjerujem u riječi, u ljude, u dodire koliko boli, da li znaš? osječaj da srce ne može dalje bez onog dijela koji je u tebi osječaj da gledam tebe a vidim stranca... gdje si bio tu je zrak sklopim oči samo mrak ničeg osim tebe ja se ne sjećam ljubi me i učinit ću da ova noć potraje.... |
24.07.2007., utorak
Hajde reci mi....
|
I sad nakon svega, samo bi voljela da mi kažeš istinu koliko god ona bolna bila Hajde, ne boj se... ne možeš me povrijediti. Ne više nego što već jesi.. Hajde, kaži da me ne voliš i da me nikad nebi ni volio, vjeruj mi, bit će ti lakše i meni će, biti...valjda.. Hajde, kaži da su moji snovi bili iluzija a suze neprimjetne vjeruj mi, voljela bi da mi to kažeš Nakon svega želim samo zaboraviti, izbrisati te i nastaviti dalje kao da nikad nisi bio dio mene kao da te nikad nisam poznavala.. Hoćeš li reći, da ćeš bar jednom sve učiniti za mene? Ako hoćeš, ma daj glumi malo, to ti dobro ide.. Ako bi ti ikad bilo i malo stalo, neću to moliti jer moraš pusti me... nemoj me uočavati, nemoj se više osvrtati, znam da nećeš, da ćeš me poslušati znam da ti ništa ne značim, znam da sada ništa ne znam, ali znam da za tebe više ne postojim ako sam ikada i postojala.. jednostavno sve zaboravi, ovo su moje zadnje riječi posvećene tebi, zadnje suze isplakane zbog tebe, sam si rekao da ne plačem zbog tebe, ne voliš suze, bar ne moje, ovo je jedno srce koje te više nikad neće voljeti... ali lažem, sama sebi...znam |
21.07.2007., subota
stare rane opet peku..
volim te...voliš i ti menemožda?... ali naravno ne na isti način ma znam povrijedio si me, znaš da jesi, to je uvijek tako tješiš se... da je bilo nesvjesno, nisi htio, nisi mislio, nisi želio, ali nije ni važno, svejedno je bolilo.... |
